|
|||||||||||||||||||
Roman . |
.
Artističko jezičko iskustvo koje čitalac nosi iz susreta sa
prvim Adaševićevim romanom takođe je suštinski važan činilac u Krfu.
Prepoznajemo kao klasičnu odliku Adaševićevog autorskog rukopisa taj
snažni, sveobuhvatni naglasak na oblikovanju jezičkog materijala i
osvajanju jednog novog prostora u okviru maternje melodije, ili upravo
na obogaćivanju maternje melodije jednim novim, suptilnim registrom
koji će ubuduće služiti kao reper prema kojem treba da se odredi svaka
sledeća inovativna jezička ambicija.
Balans između ličnog i istorijskog, prisutan i u prethodnom romanu, u
ovoj knjizi pronalazi jednu novu formulaciju. Junaci romana Krf
stupaju u romaneskni svet kao turisti koji odlaze na odmor, ali
istorijska opterećenost njihove destinacije neotklonjivo se upliće u
njihovu priču, obezbeđujući kontekst i protivtežu detaljima porodične
istorije koji su najčešći podsticaj pripovedanja. Međuigra ta dva
elementa rezultira nizom pripovednih sekvenci koje razrađuju tematiku
porekla i nasleđa, u preplitanju ličnog, porodičnog i kolektivnog,
nacionalnog, intimnog i istorijskog. Kompoziciono, Krf
je smeliji i dinamičniji u odnosu na prethodni roman; takva kompozicija
odlično je prilagođena svojevrsnom kolažiranju, kretanju napred i
natrag po vremenskoj lestvici, koje je karakteristično za pripovedanje
ovog romana. Sledeći tu liniju kojom ga autor vodi, čitalac slaže
kockice čija kompletna slika prikazuje jedan osoben susret sa
istorijom, koji je istovremeno etički, estetski i rodni, insistirajući
na ženi kao prevashodnom nosiocu tereta istorije. Ovakav pristup
savremenoj istoriji nesumnjivo je zaobilazan, ali takva strategija ne
samo što se nameće kao opravdan izbor sa umetničkih polazišta koja
potpisuje naš autor, već je izvedena sa izvanrednom efikasnošću i
učinkom koji se ogleda u interpretativnom bogatstvu koje ova proza nudi.
|
|||||||||||||||||||
Roman . |
.
Prvi roman Borivoja Adaševića oživljava na srpskoj proznoj
sceni iskustvo literature kao jezičkog artefakta, kao umetnosti gustog
rečeničnog tkanja koje se lepotom i individualnošću zvuka i ritma,
izvanrednom poetskom slikovnošću i značenjima koja grade tok
pripovesti, nameće čitaočevoj mašti kao majstorski uobličen literarni
univerzum. Priču o pristupu umetnosti i odustajanju od nje, o ljubavnom
gubitku kao iskustvu koje zahteva interpretativnu posvećenost da bi se
otvorilo kao emotivno intenzivna faza koja je sastavni, pa i nužni deo
procesa sazrevanja, Adašević pripoveda lirizovanim, artističkim
narativnim glasom koji čitanje ove knjige čini uzbudljivim i
iznenađujuće lepim čitalačkim susretom. Ovaj roman svrstava se u sam
vrh naše savremene proze, gde za sebe pronalazi osobeno, usamljeno, a
tim važnije i istaknutije mesto.
|
|||||||||||||||||||
Zbirka priča . |
.
"Jer čovek u stvari o sebi nema ništa da kaže, nego da se u
jednu halucinaciju utopi koja je, čini mi se, bila njegov život. A koja
s tim životom nema ništa zajedničko, nego on u nekoj svojoj nadi da mu
je život bio ispunjen, misli da ima." U te reči Bore Ćosića staje okvir
između čijih granica bi se mogle smestiti sve Adaševićeve priče koja
tematizuju široku temu: sudbine ljudi na prostorima srednje Evrope u
dvadesetom veku. Pričama je zajednička i pripovedačeva pozicija u
storiji. Shodno Ćosićevom citatu, pripovedač započinje priču ali je
glavni junak – uvek neko drugi – redovno preuzima, pretvarajući taj
lirski obojen život u pravcatu proznu halucinaciju.
Ono na šta treba skrenuti pažnju svakako je jezik kojim pripoveda
Borivoje Adašević. Taj je jezik blizak lirici, razigran, poput lavine
reči koja vas nosi do samog epiloga. (Mića Vujičić)
|
|||||||||||||||||||
Zbirka priča . |
.
Zbirka priča kojom je Borivoje Adašević 2000. godine debitovao
na srpskoj proznoj sceni, nametnuvši se od samog početka kao izvanredan
i originalan stilista čija tematska interesovanja pokrivaju opseg od
intime do sudara sa savremenom istorijom. Dimenzije stvarnosti sa
kojima se suočavaju Adaševićevi likovi u Ekvilibristi
omogućavaju autoru da u ovoj knjizi uobliči svet prepoznatljive
osećajnosti, koju će autor u narednim knjigama razvijati kao sopstveni
i generacijski emotivni odgovor na ključna pitanja odrastanja i
(ne)prihvatanja zadatog stanja.