Kupite ovu knjigu u internet knjižari Makart!
Kupite ovu e-knjigu u prodavnici Barnes & Noble! Kupite ovu e-knjigu u internet prodavnici Apple Books! Kupite ovu e-knjigu u internet prodavnici Kobo!






Priče
Preveo s ruskog Duško Paunković
Format A5, 236 strana
Cena: 800 dinara

.

Pročitajte odlomak!

.

Leonid Dobičin (1894−1936), gledano iz perspektive aktuelne recepcije, jedan je od najznačajnijih ruskih pripovedača iz druge i treće decenije dvadesetog veka. U ovom periodu su, pored njega, delovali i postigli svoje najznačajnije književne rezultate mnogi izuzetni pisci. Leonid Dobičin se, među njima, ističe originalnim viđenjem stvarnosti i načinom pisanja, zahvaljujući kojima je ostvario znatan uticaj na savremenu rusku književnost. 

.

Dobičin nije napisao mnogo. Objavio je dve zbirke priča − „Susreti s Liz“ (1927) i „Portret“ (1931), te kratki roman „Grad En“ (1935). Pripremio je još jednu zbirku priča „Materijal“ (1933), koja nije nikad objavljena. Povest „Šurkina rodbina“ i još nekoliko preostalih priča objavljeni su tek krajem osamdesetih – početkom devedesetih godina prošlog veka. Njegove priče odlikuju minimalizam izraza, objektivacija kazivanja (autor prikazuje ono što se neposredno vidi i dešava) i „antipsihologizam“. Milivoje Jovanović konstatuje kako „Dobičinov samostalni postupak u pričama nema književne prethodnike i podseća na manir koji je u isto vreme u svetsku prozu uvodio Hemingvej“. 

.

Na osnovu objavljenih priča i romana, o Dobičinu se govorilo kao o piscu „provincijskog kompleksa“. Međutim, naknadno objavljena dela umnogome opovrgavaju tu teoriju. U povesti „Šurkina rodbina“ i priči „Divlji“ njegov književni postupak primenjen je na seosku problematiku. (Postavlja se i pitanje kako bi se stvaralaštvo Leonida Dobičina tematski razvijalo da je živeo duže). Konstante piščevog postupka su sučeljavanje uobičajenog životnog toka i prelomnih istorijskih događaja (ratovi, revolucija, njihove posledice), odsustvo idealizacije, ironija, farsičnost, makabrični humor. Neuobičajenost i nemilosrdnost njegovih zapažanja na neki način anticipiraju svet književnih junaka Jurija Mamlejeva. Svakodnevica u Dobičinovom viđenju („sklop njegovog uma je takav da vidi same besmislice“, Georgij Adamovič) zapravo je, kao što primećuje Viktor Jerofejev, „samo polazna tačka filozofskog osmišljavanja života“, i dodaje, parafrazirajući Adamoviča, „u kojem, po njegovim predstavama, ima mnogo čistog apsurda“. 

.

Dobičin je poklanjao veliku pažnju svim formalnim aspektima dela, i zbog toga je pisao sporo. Da bi napisao 600-700 reči bilo mu je potrebno najmanje mesec dana. Zato svaki element njegovih priča, čak i grafički, ima veliku težinu. Nastavljao je da radi čak i na objavljenim tekstovima i time, unoseći neznatne stilske promene, stvarao varijacije, koje se slobodno mogu smatrati posebnim delima. Iako je praktikovao „neutralno pismo“, u njegovom pisanju primetna je snažna struja lirizma zasnovanog na metrizovanoj prozi (najveća upotreba dvosložnog metra u ruskoj prozi u XIX i XX veku). 

.

Autobiografizam se takođe često pominje u vezi s Dobičinom, i zato je potrebno da kažemo nešto o njegovoj netipičnoj biografiji. O Dobičinu, čudaku i tragičnoj figuri, ostalo je vrlo malo svedočanstava. Iako je bio osobito cenjen u lenjingradskim kolegijalnim krugovima (pored porodice Korneja Čukovskog, koji ga je prvi objavio, družio se s M. Slonjimskim, V. Kaverinom, J. Tinjanovom, J. Švarcem, M. Škapskom i drugima), za svoga kratkog života dobio je samo dve pozitivne recenzije u štampi (sve ostale su bile negativne). Bio je najstarije od petoro dece u porodici sreskog lekara i babice. Rođen je u gradu Ljucin u Vitebskoj guberniji (danas Ludz u Letoniji), da bi se porodica uskoro preselila u Dvinsk (današnji Daugavpils u Letoniji, gde se, nota bene, od 1991. godine održavaju naučne konferencije posvećene Dobičinu), opisan u romanu „Grad En“. Školovao se na Sanktpetrburškom politehničkom institutu. Petnaest godina živeo je i radio kao statističar u Brjansku, gde se njegova porodica preselila pre Prvog svetskog rata. Nakon prve publikacije u lenjingradskoj periodici deset godina je pokušavao da se preseli u Lenjingrad, što mu je uspelo tek 1934. godine, da bi samo dve godine kasnije postao žrtva kampanje protiv formalizma u umetnosti. Na sastanku lenjingradske organizacije pisaca 25. marta 1936. njegov roman „Grad En“ kritikovan je zbog „dekadentnog“ viđenja sovjetskog postrevolucionarnog društva i – da apsurd bude veći – zbog društvenih pogleda njegovog doslovno kratkovidog mladog junaka, koje su kritizeri interpretirali kao odraz piščeve političke kratkovidosti, nakon čega je Dobičin ustao, izrazio neslaganje sa izrečenim i tajanstveno nestao. Pretpostavlja se da je izvršio samoubistvo, mada telo nikada nije pronađeno. U poslednjem pismu Nikolaju Čukovskom Dobičin je napisao: „Nemojte me tražiti − odlazim u daleke krajeve“. Njegova sudbina postala je metafora – tako joj, recimo, pristupa Bora Ćosić u „Projektu − Kaspar“ (1998). 

.

Ruski pesnik Oleg Jurjev (1959−2018) objavio je apokrifno „Nepoznato pismo pisca L. Dobičina Korneju Ivanoviču Čukovskom“ (2012). Taj postmodernistički tekst nudi alternativnu verziju događaja, po kojoj je Dobičin inscenirao samoubistvo, zaposlio se u obližnjem kolhozu „Šušari“, proveo rat pod okupacijom, odslužio kaznu u logoru i ponovo se zaposlio u istom kolhozu. Dobičin tobože piše pismo Čukovskom 1954. godine, posle penzionisanja, a postskriptumi uz pismo sežu do 1994. godine i predstavljaju, kao i tekst pisma, parodijski komentar na opštepoznate i manje poznate činjenice iz istorije književnosti (poput pretpostavke da je pesnik Nikolaj Olejnikov mogući autor romana „Tihi Don“). 

.

Iako je do devedesetih godina prošlog veka Leonid Dobičin bio gotovo nepoznat, njegovo delo nesumnjivo pripada krugu ruske klasike, a on sam, po rečima Viktora Jerofejeva, postao je „heroj ruske književnosti dvadesetog veka koji se posthumno popeo na književni Olimp brže čak i od autora „Majstora i Margarite“.

.

Zorislav Paunković






Leonid Ivanovič Dobičin

Leonid Ivanovič Dobičin


Leonid Ivanovič Dobičin (1894-1936) prve priče je objavio 1924. godine u lenjingradskom časopisu Ruski savremenik. U to vreme upoznao se s Čukovskim i drugim piscima iz istog književnog kruga, kao što su Mihail Slonimski, Venjamin Kaverin, Evgenij Švarc. Njegove priče iz zbirki Susreti s Liz (1927) i Portret (1931) prikazuju sukob starog ruskog sveta s novom, sovjetskom realnošću. Nakon objavljivanja romana Grad N, Dobičin je oštro kritikovan zbog formalizma. Po završetku sastanka u lenjigradskom Udruženju pisaca, 25. marta 1936, Dobičin je nestao. Pretpostavlja se da je izvršio samoubistvo, a njegovo telo je nađeno nekoliko meseci kasnije u Nevi.